Program ruralnog razvoja Republike Hrvatske 2014. – 2020.

Strategija Europa 2020 ima za cilj stvaranje uvjeta za pametan, održiv i uključiv rast.

Pet glavnih ciljeva do kraja 2020 uključuju zapošljavanje, istraživanje i razvoj, klimatske promjene / energiju, obrazovanje, socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva.

U skladu sa Strategijom te s općim ciljevima Zajedničke poljoprivredne politike identificirana su tri dugoročna strateška cilja koji se vežu za politiku ruralnog razvoja EU u razdoblju 2014-2020:

• CILJ 1. Poticati konkurentnost poljoprivrede
• CILJ 2. Osigurati održivo upravljanje prirodnim resursima i klimatskim promjenama
• CILJ 3. Postići uravnotežen teritorijalni razvoj ruralnih područja, uključujući stvaranje i očuvanje radnih mjesta

Za potrebe upravljanja politikom ruralnog razvoja putem Programa ruralnog razvoja (PRR) u okviru općih ciljeva, predstavljeno je 6 prioriteta:

• Poticanje prijenosa znanja u poljoprivredi, šumarstvu i ruralnim područjima
• Jačanje konkurentnosti svih vrsta poljoprivrede i povećanje poljoprivredne održivost
• Promicanje organizacije prehrambenom lancu i upravljanje rizikom u poljoprivredi
• Vraćanje, očuvanje i promicanje ekosustava ovisnih o poljoprivredi i šumarstvu
• Promicanje učinkovitosti resursa i potpore pomak prema niskom razinom ugljika i klimatskih-elastični gospodarstva u poljoprivredi, prehrambenoj i šumarskog sektora
• Promicanje socijalne uključenosti, smanjenje siromaštva i gospodarskog razvoja u ruralnim područjima

Svaki prioritet odabran u Programu ruralnog razvoja identificira određena područja djelovanja (fokus područja). Program ruralnog razvoja s definiranim prioritetima i fokus područjima predstavlja temelj za programiranje potpora na ruralnim područjima EU putem Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR). Potporu ruralnim područjima i ostvarivanju ciljeva iz Programa ruralnog razvoja potporu daju ESI fondovi i to: Europski fond za regionalni razvoj (ERDF), Europski socijalni fond (ESF), Kohezijski fond (CF) i Europski fond za ribarstvo i pomorstvo (EMFF). Svi navedeni fondovi spadaju pod zajednički zakonodavni okvir s zajedničkim ciljem, ostvarivanjem ciljeva Strategije 2020.

Sporazum o partnerstvu odražava zajednički strateški pristup u EU za svaku državu članicu, navodeći kako koordinirati različite politike i koristiti ESI sredstva u skladu s tim.

SPORAZUM O PARTNERSTVU između Republike Hrvatske i Europske komisije odražava zajednički strateški pristup za korištenje EU strukturnih i investicijskih fondova za rast i radna mjesta u razdoblju 2014.-2020. Potpisan 30.listopada 2014. godine .

U tom okviru, politika ruralnog razvoja održava svoj prepoznatljiv identitet i uređena je posebnim propisom ( Uredba (EU) 1305/2013 ) o potpori ruralnom razvoju i zajedničkim odredbama Zajedničke poljoprivredne politike u cjelini.

Priprema Programa ruralnog razvoja RH obuhvaća višestruki proces koji uključuje niz različitih dionika. Program odražava strateške ciljeve donesene na državnoj razini, navedene u SPORAZUM O PARTNERSTVU, te je u cijelosti usklađen sa strategijom Republike Hrvatske za ulaganje ESI fondove.

Program ruralnog razvoja RH (PRR RH) za razdoblje 2014.-2020., na čijem se stvaranju radilo od 2012. godine, službeno je odobren 26. svibnja 2015. godine.

Ukupna alokacija za PRR RH 2014.-2020. iznosi 2.383 milijarde eura, od čega će se 2.026 milijardi eura financirati iz Europskog fonda za ruralni razvoj (EPFRR), a ostatak iz sredstava nacionalnog proračuna Republike Hrvatske.

Program ruralnog razvoja RH 2014-2020, analizom konteksta (SWOT analiza) i procjena potreba, definira prioritete i područja intervencije, izbor relevantnih mjera i dodjelu financijskih sredstava na temelju očekivanih ishoda.

Prioriteti PRR RH:

• PRIORITET 1 Promicanje znanja i inovacija u poljoprivredi, šumarstvu i ruralnim područjima Sredstva za postizanje ciljeva u okviru Prioriteta 1 raspoređena su unutar prioriteta 2-6
• PRIORITET 2 Povećanje održivosti poljoprivrednih gospodarstava te konkurentnosti svih vrsta poljoprivrednih djelatnosti u svim regijama, promovirajući pri tome i inovacijske poljoprivredne tehnologije, kao i održivo upravljanje šumama 600.545.085,72
• PRIORITET 3 Promicanje organiziranja lanca prehrane, uključujući preradu i trženje poljoprivrednih proizvoda, dobrobit životinja te upravljanje rizicima u poljoprivredi 237.632.367,48
• PRIORITET 4 Obnavljanje, očuvanje i poboljšanje ekosustava vezanih uz poljoprivredu i šumarstvo 561.119.748,96
• PRIORITET 5 Promicanje učinkovitosti resursa i pomaka prema klimatski elastičnom gospodarstvu s niskom razinom ugljika u poljoprivrednom, prehrambenom i šumarskom sektoru 170.508.210,00
• PRIORITET 6 Promicanje socijalne uključenosti, smanjenje siromaštva i gospodarski razvoj u ruralnim područjima 401.382.525,79
• TEHNIČKA POMOĆ 55.034.562,05
• UKUPNO 2.026.222.500,00

Program ruralnog razvoja RH (PRR RH )2014. – 2020 osigurava jedinstvenu primjenu politike ruralnog razvoja na cjelokupnom ruralnom području RH po definiciji jedan program za cijeli teritorij. PRR se provodi na cijelom području RH, osim mjera ruralnog razvoja (6.2, 6.4, 7) koje se provode na ruralnom području na razini programa. Obe statističke regije RH na razini NUTS-2, smatraju se slabije razvijenim regijama te se ista stopa doprinosa EPFRR koristi na cijelom zemljopisnom području koje pokriva program.

Popis mogućih korisnika sredstava definiran je za svaku mjeru. Tvrtke koje su u teškoćama u smislu Smjernica Europske unije o državnim potporama u sektoru poljoprivrede i šumarstva te u ruralnim područjima za razdoblje 2014.-2020. i u smislu Smjernica Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama ne mogu biti korisnice sredstava.

Predviđeno korištenje financijskih instrumenata

Upravljačko tijelo zasad još nije odredilo način korištenja financijskih instrumenata. Bez obzira na to, mogućnosti korištenja financijskih instrumenata utvrdit će se tijekom provedbe Programa, u sklopu aktivnosti evaluacije zacrtanih Planom evaluacije, a naročito za mjere koje se odnose na Prioritet 2 i ako se tako predvidi, za izmjene predloženog Programa ruralnog razvoja. Sukladno složenoj procjeni i prethodnoj analizi izvodljivosti financijskih instrumenata, u praksi je teško predvidjeti njihovo operativno korištenje prije 2016. godine.

---

Zašto trebamo poznavati i štititi izvorne pasmine?

Tradicionalne i izvorne pasmine domaćih životinja su simbol nacionalne baštine, ali su na žalost često smatrane manje važnima u odnosu na povijesne objekte ili rijetke biljke.

Nestajanje izvornih pasmina ili smanjivanje populacija do ruba održivosti uzrokovano je promjenama u poljoprivredi i usmjerenju na intenzivnu proizvodnju hrane. Bez obzira što se dio izvornih pasmina više ne smatra ekonomski značajnima za masovnu proizvodnju hrane, njihova mnoga svojstva poput prilagođenosti lokalnim okolišnim uvjetima, genetska raznolikost koju predstavljaju i njihova čvrsta povezanost prema našoj povijesti i kulturnom nasljeđu su zadnjih desetljeća sve prepoznatljiviji.

Koje izvorne pasmine žive na tlu Hrvatske?

Goveda

Istarsko govedo

Istarsko govedo pripada skupini europskih primitivnih primigenih goveda po koštanoj građi vrlo bliskih ishodišnoj fosilnoj vrsti Bos primigenius. Primarno se uzgaja na području Istre ali se danas može pronaći nešto grla i u drugim djelovima RH. Istarsko govedo pripada kasnozrelim pasminama goveda koje svoju zrelost doseže u starosti 6 – 7 godina pružajući izvanrednu mogućnost dugotrajne iskoristivosti ovih goveda u radu, a što ima za posljedicu i dugu rasplodnu sposobnost.

Najčešće su jednobojno svijetlosive do bijele boje s prijelazima u tamnije sive nijanse. Bikovi su u pravilu tamniji od krava i junica. Jedna od specifičnosti je da imaju tamniji pigment na vratu, plećki, donjem dijelu rebara i trbuha, po nosnom hrptu, dijelu lica, oko očiju, na rubovima i unutar uški i donjem unutarnjem dijelu repa.

Tipična je srneća gubica tj. tamno pigmentirana sluzokoža s bijelim dlakavim vijencem oko nje. Sluznice na očnim kapcima i trepavice  kao i sluznice analnog otvora, ženskog spolovila su tamnosive do crne boje. Kod bikova donja trećina do polovina mošnji je tamno pigmentirana.

Glava umjerene dužine, šireg čela, užeg i dužeg ličnog dijela. Jezik im je olovasto sive boje, dok je nepce gotovo crne boje.
Rogovi su razmjerno dugački (do 1,5 m), oblikom mogu nalikovati liri ili vilama. Na korijenu su sivkasti do žućkasti, a od polovice prema vrhu tamnosivi do crni. Kraći su i deblji kod bikova, a tanji i duži kod volova i krava.

Vrat srednje dug i uzak, leđna linija ravna. Krave su često lagano nadgrađene (u križima su za 2 do 3 cm više nego u grebenu). Noge snažne, pravilnih stavova. Opseg cjevanice od 18 do 20 cm. Papci su tvrdi i vrlo čvrste rožine, obrubljeni crnim dlakama.

Telad je kod poroda najčešće crvenkaste boje, koja se u dobi od 3 do 4 mjeseca mjenja u bijelu do sivu.
Porodna težina ženske teladi 28 kg a muške teladi 30 kg.

Buša

Buša je prema okviru najmanja hrvatska izvorna pasmina. Uzgaja se na području Like i Dalmacije, a zbog svoje prilagodiljivosti rasprostranjena je na području cijele Republike Hrvatske. Buša spada u skupinu kratkorožnih goveda – Bos brachyeros europeus. Poznata je i pod nazivom domaće planinsko ili ilirsko govedo.

Buša je kasnozrelo govedo. Spolnu zrelost dostiže u dobi od 12 do 15 mjeseci a potpuni razvoj u dobi od 5 do 7 godina.

Telad je sitna, porodne težine oko 15 kg. Ženske životinje ostaju u rasplodu 10 do 12 godina. Živi i do 20 godina. Buša je sitno govedo grube konstitucije. Greben je visine 105 do 115 cm

Buša je gotovo uvijek jednobojna i to od posve svijetle, preko različitih nijansi crvene i smeđe do crne boje. Kod tamnijih grla ponekad se javlja uzdužna pruga na grebenu svjetlije boje. Rjeđe se javlja i prutasta (narodni naziv za buše prekrivene gustim uskim tigrastim prugama-tigrasta) boja.

Kosti glave su nježne, užeg i kraćeg čeonog djela te užeg i dužeg ličnog djela. Za bušu je tipična srneća gubica tj. tamno pigmentirana sluzokoža s bijelim dlakavim vijencem oko nje te tamno pigmentirane sluznice. Na kratkim rogovima (oko 22 cm) česte su svijetle presvlake oko korijena roga, a vrhovi su redovito tamni do crni. Rogovi iz čeonih kostiju izbijaju najprije u stranu a zatim rastu prema gore te se povijaju jedan prema drugom.

Vrat je suh, zategnute kože, sa slabije izraženom vratnom maramom (plahticom). Trup je kod buše relativno kratak a grudni koš uzak, dubok i prostran. Zdjelica je skromne širine, sapi oborene pogodne za laka telenja. Noge su čvrste, relativno kratke s prostranim i tvrdim papcima sa tamno pigmentiranom rožinom. Kod bikova donja trećina do polovina mošnji je tamno pigmentirana.

Vime buše je uglavnom pravilno, skromnijeg volumena, često djelomično pigmentirano, pokriveno gustim dlakama sa nešto kraćim sisama. Laktacija traje oko 8 mjeseci. Mlijeko je izvrsne kakvoće jer ima 4 do 6% mliječne masti. Buša je rezultat slabe prehrane i oskudne njege tako da joj muznost nije veća od 700 do 800 litara mlijeka. Proizvodnja mesa je slaba jer je buša koščata i sitna, randman mesa je oko 55%. Radna snaga buše je skromna, ali zadovoljava potrebe ekstenzivne poljoprivrede svog područja.

Kako su hranidbeni prohtjevi skromni, žilavost i otpornost je izrazita, a plodnost dobra i u vrlo lošim životnim uvjetima. Odlična je za iskorištavanje strmih i malih pašnjaka, te skromnih količina zimskih zaliha koristeći usput danas neiskorištene prirodne izvore hrane.

 

Slavonsko srijemski podolac

Populacija slavonsko-srijemskog podolca uzgaja se uglavnom na području Slavonije i Posavine, ali se pojedina goveda mogu pronaći i na ostalim hrvatskim područjima. Efektivna veličina populacije (Ne) iznosi 37,9; što pasminu kategorizira kao kritično ugroženu (IA). Od 2008. godine uzgajivači ove pasmine udruženi su u Udrugu uzgajivača slavonsko-srijemskog podolca (UUSSP) sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Udruga ima status središnje uzgajivačke organizacije i u suradnji s HPA provodi program uzgoja i očuvanja ove pasmine.

Slavonsko srijemski podolac spada u skupinu dugorožnih goveda – Bos taurus te predstavlja domesticirani oblik izvornog Bos primigenius. Ovo je kasnozrelo, vrlo otporno i izdržljivo govedo, čvrstog kostura, grube i snažne konstitucije. Krave u zreloj dobi visoke su u grebenu oko 130 cm i teške oko 400 do 600 kg. Bikovi su u prosjeku visoki u grebenu oko 140 cm i u prosjeku su teški između 500 i 800 kg.

Rogovi su izrazite su duljine, često koso položeni s vrhovima koji strše na stranu, te velikim rasponom između vrhova (oblik lire). Drugi tip su rogova rogovi postavljeni više okomito, a vrhovi povinuti unatrag pa takvi rogovi imaju oblik vila. Rogovi su na korijenu sivkasti do žućkasti, a od polovice prema vrhu tamnosivi do crni.

Na glavi, sluzokoža gubice je tamno pigmentirana s bijelim dlakavim vijencem koji je kod svjetlih nešto slabije izražen.

Sluznice na očnim kapcima i trepavice  kao i sluznice analnog otvora, ženskog spolovila su tamnosive do crne boje. Glava je relativno mala, duguljasta i uska. Vrat je kratak i plosnat. Lopatica dobro povezana. Leđa ravna i čvrsta ali kod starijih krava blago uleknuta. Zdjelica je blago spuštena i slabo do umjereno popunjena mišićjem. Noge su čvrste sa suhim izraženim zglobovima, ponešto otvorenih papaka koji su tamno pigmentirani.

Vime je maleno, često postrance razdjeljeno, obraslo bijelim dlakama i uglavnom bez pasisa. U laktaciji proizvede oko 600 do 800 kg mlijeka.

Boja slavonsko srijemskog podolca je sivobijela do tamnosiva, često s tamnijom pigmentacijom plahtice, vrata i glave. Kod bikova je ova tamnija pigmentacija jače izražena a oko očiju često imaju veće tamne kolutove. Telad je kod poroda najčešće žućkasto smeđe boje, koja nakon nekoliko tjedana prelazi u sivu.

Ova goveda su živahna, no u doticaju s čovjekom plaha i nepovjerljiva, a ponekad i nervozna. Nekada se ova pasmina goveda uzgajala uglavnom zbog korisnog rada i proizvodnje, te cijenjenog goveđeg mesa. Vrlo je skromnih hranidbenih prohtjeva, te se veći dio godine drži na paši.

Ovce

Cigaja

Cigaja spada među najstarije pasmine ovaca u svijetu, smatra se da je cigaja oplemenjena na području Grčke i Male Azije te je odatle dopremljena u Europu. Ova pasmina je na područje Vojvodine dopremljena krajem 17. i početkom 18. stoljeća, a zatim u sjeveroistočnu Hrvatsku i Slavoniju. Cigaja se, osim u Hrvatskoj, uzgaja i u nekoliko susjednih zemalja što je odraz često zajedničkih povijesnih i kulturnih prilika na ovim prostorima.

Prosječna visina odrasle jedinke je 76 cm. Tjelesna težina ovaca je 60 do 80 kg, a ovnova 80 do 100 kg. Ovce su uglavnom bez rogova dok ovnovi mogu biti s rogovima i bez njih. Glava uške i noge su crno pigmentirane ili crno-siv, s time da boja sa starošću potpuno blijedi. Tek ojanjeno janje je mišje sive boje, što je starije sivu boju postupno gubi pa je janjad u dobi od četiri mjeseca potpuno bijela. Danas se uzgaja na području Slavonije i Baranje prvenstveno za meso, a koristi se i za iskorištavanje i održavanje rubnih poljoprivrednih površina.

Creska ovca

Stoljećima je ovčarstvo na otoku Cresu bilo osnova egzistencije stanovništva. Ovčarstvo kao važna gospodarska grana spominje se još u Creskom statutu iz 1332. godine. Točnih podataka o podrijetlu creske ovce nema. Pretpostavlja se da je nastala oplemenjivanjem autohtonih, otočnih gruborunih ovaca, španjolskim, francuskim i talijanskim merinom uz presudnu ulogu okoliša.

Zahvaljujući, prije svega, oskudnim hranidbenim uvjetima u kojima je nastala, a u takvim uvjetima se uzgaja i danas, creska je ovca sitna, ali prilično živahna, okretna, otporna i prilično skladne tjelesne građe. Postala je neizostavnim dijelom kulture, tradicije i običaja lokalnog stanovništva, koji se u određenoj mjeri prenose s koljena na koljeno. Creska ovca je sitna, ali prilično živahna, spretna i okretna te dugovječna. Odrasli primjerci su visine 60 do 62 cm, te prosječne težine 41 kg. Ovnovi imaju redovito ispupčen profil te jake i spiralne rogove.

Danas se creska ovca većinom uzgaja na otoku Cresu i znatno manje na lošinjskom području . Mlijeko creskih ovaca se na otoku tradicionalno prerađuje u cijenjeni tvrdi creski sir.

Dalmatinska pramenka

Dalmatinska pramenka je od postanka bila izložena utjecaju različitih genotipova, ponajviše radi povećanja proizvodne učinkovitosti, u početku vune, a kasnije mesa. U mnogim našim područjima, a osobito u Dalmaciji, ovca je bila hraniteljica i spasiteljica stanovništva na škrtim, kamenitim područjima. O povijesnoj važnosti dalmatinske pramenke svjedoče brojni zapisi, slike i drugi predmeti vrijedni pozornosti.

Genetski je kombiniranih proizvodnih odlika, iako se trenutačno najviše koristi za proizvodnju mesa (janjetine), a samo u manjem broju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava ovce se muzu. Kasnozrela je i sitna ovca, snalažljiva i dugovječna. Prosječne je visine 58 cm. Prosječna težina ovaca je 39 kg a odraslih ovnova 50 kg. Glava ovaca je mala i šiljasta i ravnog profila, dok je u ovnova veća i blago ispupčenog profila. Glava je kao i noge najčešće crno pigmentirana, ali ponekad jedinke mogu imati temeljnu boju dlake bijelu, smeđu te rjeđe sivu. Danas se uzgaja na širem području Velebita (Jasenice, Bukovica, Zrmanja, Starigrad, Karlobag), na području Bukovice prema Kninu, na padinama Dinare, Svilaje, Kamešnice i Biokova te na nekim srednjedalmatinskim otocima (Brač, Hvar, Vis i Kornati).

Dubrovačka ruda

Pretpostavlja se da je ova pasmina nastala višestoljetnom povremenom merinizacijom lokalne populacije pramenki ovnovima uvezenim iz Italije, Francuske, Portugala i Španjolske. Tijekom godina oplemenjivanja, pri čemu zadnji podaci datiraju iz 1898. godine kada je Austrija dodjeljivala merino ovnove lokalnim uzgajivačima radi održavanja i popravljanja finoće vunskih niti, nastala je pasmina ovaca dubrovačka ruda.

Skladne je građe. Prosječne visine odrasle jedinke 60 cm. Prosječna tjelesna težina ovaca je 45 kg, a ovnova je 60 kg. Glava rude je srednje duga, savinutog nosnog dijela i malih, uskih vodoravno položenih uški. Trbuh i donji dijelovi vrata i nogu uglavnom nisu obrasli vunom, a runo je bijele boje. Danas se uzgaja na uskom pojasu jadranske obale od poluotoka Pelješca do granice s Crnom Gorom, dok se najviše ovaca ove pasmine trenutačno uzgaja na području Imotice i Konavala.

Istarska ovca

Područje nastanka i uzgoja istarske ovce je naš najveći poluotok Istra gdje se u posljednja tri stoljeća autohtone ovce bile su predmet različitih pokušaja sustavnog i nesustavnog oplemenjivanja (križanja) radi poboljšanja učinkovitosti u proizvodnji vune, mesa i mlijeka. Smatra se da je oko 1771. godine započeo dugogodišnji složeni proces nastanka istarske ovce i da je oplemenjivanje, uz ulogu okoliša, rezultiralo nastankom današnje istarske ovce, s tim da je, od inozemnih pasmina, najviše korišten genotip Gentile di Puglia i Bergamo ovce.

U Istri je duga tradicija uzgoja ovaca i proizvodnje različitih prehrambenih proizvoda (mlijeka, sira, skute i mesa), odjeće i obuće te drugih predmeta od vune i kože.

Istarska ovca se dosta razlikuje od ostalih izvornih pasmina ovaca. Prosječne je visine73,5 cm, te prosječne tjelesne težine ovaca 67,4 kg a ovnovi 76,7 kg. Trbuh, noge i donji dio vrata (rjeđe cijeli vrat) nisu prekriveni vunom nego gustom, najčešće crnom ili crnobijelom dlakom.

Ovce su uglavnom crno bijele, rjeđe potpuno crne dok je najmanje potpuno bijelih jedinki.  Glava i muških i ženskih jedinki je karakteristične i izražene konveksne nosne kosti, najčešće crne ili crno bijele boje. Ovce i ovnovi mogu biti i rogati i šuti. Na vratu se ponekad nalaze resice različite veličine i boje. To je dugorepa pasmina s dugim i snažnim nogama te čvrstim crnim papcima. Ovce najčešće janje jedno janje, no zna se dogoditi da daje dvojke i trojke. Danas se uzgaja na području Istre.

Krčka ovca

Pasmina je značajna zbog jedinstvenosti genoma, izrazite konstitucijske otpornosti i dugovječnosti. Važnost pasmine treba sagledavati i kroz održavanje pašnjačkih površina otoka Krka i njegovanja bioraznolikosti staništa. Prvi pokazatelji o stočarstvu na otoku Krku datiraju iz 17. stoljeća i nalaze se u izvješćima venecijanskih službenika upućenih vladi u Veneciji. Pretpostavlja se da je krčka ovca nastala povremenim djelovanjem uvezenih tipova merina na lokalne gruborune otočne ovce.
Otočna izoliranost, kontroliran unos stranih genotipova i skromna vegetacija uvjetovali su nastanak jedinstvene pasmine.  Krčka ovca prvenstveno se uzgaja za meso, odnosno proizvodnju cijenjenih, visokokvalitetnih janjećih trupova. Međutim, u posljednje je vrijeme povećan interes za proizvodnju ovčjeg mlijeka.
Otporna je, prilagodljiva i dugovječna. Prosječna visina jedinke je 54,9 cm; tjelesna masa ženki je od 28 do 40 kg, dok se kod ovnova kreće od 45 do 55 kg. Glava je mala, ravnog profila. Leđna linija je ravna, a rep je dugačak i seže do ispod skočnog zgloba.
Krčku ovcu se danas može naći samo na otoku Krku, a važna ja za održavanje pašnjačke površine otoka Krka i njegovanja bioraznolikosti.

Lička pramenka

Lička pramenka nastala je u brdsko-planinskim područjima Like i Gorskog kotara, gdje ju i danas najviše uzgajaju. Nastala je na prostranim, vegetacijom bogatim prirodnim pašnjacima i u surovim zimskim uvjetima. Tijekom povijesti  u čistokrvnom uzgoju, lička pramenka je bila ugrožena stalnim ili povremenim nastojanjima njezina oplemenjivanja različitim inozemnim pasminama, često bez jasnog plana i cilja.
Lička pramenka je čvrsta, skladno građena, pogodna za iskorištavanje planinskih pašnjaka oskudne vegetacije, osobito kamenitih pašnjaka primorskog dijela Ličko-senjske županije. Snažna je i skladne je građe. Prosječna visina odrasle jedinke je 60,8 cm. Prosječna tjelesna težina ovce je 49,3 kg, dok su ovnovi znatno teži od 55 do 70 kg. Glava im je srednje velika, leđna linija je ravna i duga a rep je dugačak i seže do ispod skočnog zgloba.
Uzgaja se na području Like i Gorskog kotara, a značajna je zbog proizvodnje mesa, te sprječavanja sukcesije prirodnih planinskih travnjačkih površina.

Paška ovca

Paška ovca nastala je na području otoka Paga gdje se uzgaja stoljećima. Pag je jedan od najogoljelijih otoka, a na njemu rastu brojne vrste aromatičnog bilja. Nekada su ovce na otoku Pagu bile prepuštene same sebi, odnosno o smještaju, hranidbi i napajanju ovaca vodom vodilo se malo brige. Većina ovaca je tijekom cijele godine držana na otvorenom, dok su bile hranjene uglavnom onim što su pronašle na škrtim krškim pašnjacima i prepuštene vodi iz lokava ili vrulja na pašnjacima uz obalu.
Paška ovca je kroz povijest smatrana hraniteljicom i spasiteljicom otočnog stanovništva, a o tome trajno svjedoči i spomenik paškoj ovci u Novalji na otoku Pagu – ujedno prvi takav spomenik u Hrvatskoj). Paška ovca je, unatoč uzgojno prostornoj ograničenosti, jedna od naših najbrojnijih i najpoznatijih čistokrvnih populacija. Prvenstveno je namijenjena proizvodnji mlijeka koje se prerađuje, punomasni, tvrdi ovčji sir. Od paških ovaca dobiva se i janjad male klaoničke mase. Paška ovca je mala, otporna i živahna, te se brzo kreće po nepristupačnom krškom terenu. Prosječna visina odraslih jedinki je 56,1 cm. Tjelesna težina ovaca je od 30 do 45 kg, a ovnova od 40 do 60 kg. Glava je srednje veličine s ravnim profilom , a ovnovi imaju ispupčen. Ovnovi imaju čvrste i jake rogove. Rep je dugačak i seže do ispod skočnog zgloba.
Najveći broj ovaca je bijele boje, no mogu se naći i crne i sive jedinke. Temeljna boja glave i nogu je najčešće bijela s pjegama različite veličine, boje i oblika. Pjege mogu biti crne, sive, smeđe i crvenkasto smeđe.
Paška ovca uzgaja se isključivo na otoku Pagu, a značajna je zbog iskorištavanja i održavanja ekstenzivnih pašnjačkih površina otoka Paga. Time se trajno pridonosi održavanju ekosustava, te proizvodnji vrhunskih sireva.

Rapska ovca

Rapska ovca se, autohtona ovca na otoku Rabu uzgaja stoljećima bez znatnijih genetskih promjena, tek je odnedavna uvrštena u popis hrvatskih izvornih pasmina. Izoliranost i ograničen introdukcija uvezenih genotipova utjecali su na zadržavanje temeljnih obilježja otpornosti, skromnosti i prilagodljivosti životu na krševitim, vegetacijom skromnim, nepristupačnim terenima otoka.
Lokalno je zovu „škraparica“, zbog sklonosti ovaca za zavlačenjem između stijena (škrapa) u potrazi za hranom ili u traženju zaklona od jakog nevremena ili jakog sunca.
Rapska ovca pripada skupini dugorepih, kasnozrelih pasmina, kombiniranih proizvodnih odlika. Posljednjih nekoliko desetljeća primarno i gotovo isključivo uzgaja se radi proizvodnje mesa. Prosječna visina odraslih jedinki je 56,8 cm. Prosječna težina ženki je od 30-45 kg dok ovnovi mogu težiti od 45 do 65 kg. Glava im je mala, ravnog profila i najčešće bez rogova. ovnovi su uglavnom rogati. Leđna linija je ravna i kratka. Rep je dug i seže do ispod skočnih zglobova. Runo je najčešće bijele boje s time da se mogu pojaviti i crne, smeđe ili sive pjege različitog oblika, rasporeda i veličine.
Danas se uzgaja na otoku Rabu, a značajna je zbog iskorištavanja ekstenzivnih pašnjačkih površina čime se trajno utječe na održavanje prirodnog staništa otoka.

Koze

Hrvatska bijela koza

Kako i gdje je nastala hrvatska bijela koze nije poznato.  Pretpostavlja se da je nastala oplemenjivanjem autohtonih koza s uvezenim sanskim jarcima radi povećanja mliječnosti. Smatra se da je nastala početkom XX. stoljeća. Uzgajana u manjim stadima (5-10 grla) radi zadovoljenja potrebe domaćinstva za mlijekom, i to uglavnom tamo gdje nema uvjeta za držanje goveda. Zbog specifičnih okolišnih uvjeta,načina držanja, ponajviše skromne hranidbe, hrvatska bijela koza je manjeg okvira i manje tjelesne mase od europskih bijelih pasmina koza.
Hrvatska bijela koza prosječno je visoka 58 cm;koze teže od 35 do 45 kg, a jarčevi od 50 do 60kg. Potpuno su bijele boje, rijetko kremaste do svijetlo žućkaste. Dlaka je duža i grublja. Glava je mala, najčešće s rogovima i stršećim ušima. Ranozrela je pasmina, koze su dobre majke te najčešće jare dvojke.
Danas se uzgaja na području Ravnih kotara, na Biokovu, u okolici Dubrovnika te na dalmatinskim otocima i to uglavnom zbog mlijeka. Pašom i brstom na škrtim kamenjarskim područjima pridonose očuvanju staništa mnogih životinja ali i u sprječavanju nastanka požara.

Hrvatska šarena koza

Iako je u Hrvatskoj duga tradicija uzgoja koza, niti u jednoj se grani stočarstva tijekom povijesti situacija nije toliko drastično mijenjala kao u kozarstvu. Uzgoj koza bio je raširen u cijeloj Hrvatskoj, ponajviše u Dalmaciji, Dalmatinskoj zagori i Istri.  Hrvatska šarena koza nastala je na krševitim, škrtim i nepristupačnim terenima južnog Velebita, Dinare, Kamešnice i Biokova, gdje se i danas najviše uzgaja.

Nije zabilježeno da je u nekom razdoblju prošlosti ova pasmina znatnije i planski oplemenjivana, bilo je tek sporadičnih pokušaja pa se, stoga, može zaključiti kako je izvorno oblikovana na ovom području.  Zahvaljujući izvrsnoj prilagodljivosti na surovi krški okoliš i mogućnosti proizvodnje velikog broja različitih proizvoda (meso, mlijeko, kostrijet…), hrvatska šarena koza stoljećima je pružala oslonac lokalnom stanovništvu te je neraskidivo povezana s gotovo svim važnim povijesnim zbivanjima na prostoru Dalmatinske zagore.
Skladne je građe, prosječne visine oko 60 cm. Prosječna težina muških grla je oko 50 do 65 kg, dok su koze teške oko 44 kg. Tijelo joj je obraslo dugom, gustom i sjajnom kostrijeti različite boje. Unutar pasmine prevladavaju šarene jedinke, dok su potpuno crne, smeđe i sive jedinke znatno rjeđe. Koža je pigmentirana i na opip poprilično tvrda. Glava je srednje duga, ravna ili kod pojedinih jedinki blago ugnuta. Koze i jarčevi mogu biti šuti i rogati, s time da su češći rogati jarci.
Danas se uzgajaju na području Dalmatinske zagore, Bukovice, Velebita, Dinare, Kamešnice i Biokova. Brste i napasuju se po klisurama i vrletima gdje ujedno i čiste teren od šikare i makije te ujedno utječu na smanjenje mogućnosti izbijanja požara.

Svinje

Turopoljska svinja

Turopoljska svinja potiče od divlje europske svinje sus scrofa ferus europeaeus. Svrstavamo je u primitivne pasmine svinja. Nastala je na području današnjeg Turopolja u VI. stoljeću  križanjem šiške sa slovenskom krško-poljskom pasminom. Prvi pisani trag o turopoljskoj svinji je iz 1352. godine. Razvoj turopoljske svinje tekao je kroz dugo razdoblje, a do prekretnice je došlo početkom četrdesetih godina 19. stoljeća kada je jedan od uzgajivača križao svoje domaće svinje sa neutvrđenom pasminom svinja. Tim postupkom dobivene su svinje sa ustaljenim svojstvima koje su odgovarale gospodarskim zahtjevima onog vremena.
Turopoljska svinja spada u srednje velike pasmine svinja. Glava je srednje duga sa ugnutim profilom, s jakim srednje dugim rilom te srednje dugim i poluklopavim ušima. Vrat je kratak i slabo mišićav, leđa su ravna, slabo mišićava, a sapi su oborene i također slabo mišićave. Trbušna linija je ravna, a butovi slabo obrasli mišićjem. Tijelo je prekriveno gustom kovrčavom čekinjom bijelo-žute boje sa tamnim mrljama veličine dlana, a koža je nepigmentirana, rilo je ružičaste boje. Krmače imaju 10 do 12 sisa. Krmače po leglu prosječno oprase 7 do 8 prasadi. Kod odbića sa dva mjeseca prasad je teška od 10 do 15 kg. Tovljenici u intenzivnom tovu od 20 do 100 kg ostvaruju dnevni prirast do 550 grama. Meso turopoljske svinje je sočno i ružičaste boje te je stoga vrlo cijenjeno.

Crna slavonska svinja

Crna slavonska svinja proizvod je planskog uzgoja s kojim je grof Karl Pfeiffer počeo 1860. godine križanjem krmača lasaste mangulice s nerastima berkshire pasmine. Njegov sin Leopold nastavio je križanje s nerastima Poland China pasmine, uvezenima iz SAD-a. Dugotrajnim oštrim selekcijskim radom stvorena je crna slavonska svinja.
Ona se s područja Slavonije proširila u Mađarsku i Vojvodinu. Posebno je bila cijenjena na bečkom tržištu, gdje je 1873. godine osvojila nagradu na poljoprivrednom sajmu. Crna slavonska svinja nije arhaična pasmina, već je stvorena uspješnim uzgojnim radom i odgovarala je tada postavljenom uzgojnom cilju.
Introdukcijom novijih kombiniranih i mesnih pasmina broj grla crne slavonske svinje se drastično smanjio te je došao do granice biološkog minimuma. Koncem 90-tih godina 20. stoljeća, nakon uspostave matične evidencije i početka uzgojnog rada i zaštite populacije, broj grla crne slavonske svinje počeo je rasti.
Crna slavonska svinja je kasnozrela, srednje veličine i masnomesnog tipa. Jednobojna je, srednje duljine i tamno pigmentiranih papaka. Koža joj je tamno pigmentirana (pepeljastosive boje), a dlake rijetke, potpuno crne i ravne. Glava je dugačka, konkavnog profila, s poluklapavim ušima. Visina grebena je oko 68 cm, a težina odrasle svinje 270 kg. Crna slavonska svinja tradicionalno se hranila na šumskoj ispaši (žirenje) i na pašnjacima, a tov je završavao kukuruzom. Dobro iskorištava hranu lošije kvalitete i pokazuje dobru otpornost na teške uvjete držanja. Pogodna je za ekstenzivan i poluintenzivan način držanja. Spolno dozrijeva s godinu dana i obično prasi 7-10 prasadi.

Konji

Međimurski konj

Pedološke, klimatske i sociološke prilike, te tradicija i stočarska kultura uvjetovale su da je na području Međimurja jednostavnim odabirom i reprodukcijom nastao konj koji je odgovarao potrebama međimurskog seljaka. Osnova su bile arapske, engleske punokrvne i domaće kobile nepoznatog porijekla na koje su pripuštani prešeronski, flamanski i ardenski, te manje barbanti i burgundski pastusi. Ovaj konj bio je izrazito cijenjen kao transportni konj ili konj za vuču većih tereta.

Međimurski konj ubraja se u pasminu teških, hladnokrvnih, radnih konja. Glava relativno mala s malim šiljatim ušima. Vrat je kratak i mišićav, greben izražen, leđa su široka i kratka, sapi široke i raskoljene. Prsa snažna, duboka i široka s zaobljenim rebrima. Noge relativno kratke i čvrste, širokih kopita. Trup širok, dubok i zbijen. Visina grebena od 160 – 170 cm (vrpcom), težina kobila 650 – 800 kg, a pastuha 800 – 950 kg. Otporan je i relativno skromnih zahtjeva u hranidbi.

Hrvatski hladnokrvnjak

Hrvatski hladnokrvnjak je težak, širok i robustan nizinski konj, sigurnog koraka i ravnoteže, čvrste konstitucije. Visina u grebenu kreće se od 140 do 155 cm. Formata položenog pravokutnika, suhe i srednje velike glave, širokog čela, ravnog do blago konveksnog profila, plemenitog izražaja, malih ušiju, velikih i izraženih očiju i nozdrva, dugog, masivnog i srednje nasađenog vrata. Grudni koš širok i dubok, rebra visoko zaobljena i duga.

Plećke duge i srednje koso položene, dobro obrasle mišićjem i čvrsto povezane s trupom. Srednje dugih, ali jaki i širokih leđa, jakog i širokog spoja. Sapi nadgrađene, široke, srednje oborene do oborene, rascijepljene s dobro obraslim mišićjem. Trbuh zaobljen, ne prevelik niti previše usukan. Trup zbijen i s dobrim pokrivanjem tla. Noge snažne, srednje duge do kratke s dobro izraženim zglobovima. Cjevanica kratka s jasno izraženim zglobovima i tetivama. Kičice srednje obrasle dlakom. Stavovi pravilni, prednje pokrivaju zadnje noge, i obrnuto. Kopita široka, rožina srednje tvrdoće. Od ostalih karakteristika treba istaknuti otpornost i sposobnost adaptacije na nepovoljne okolišne čimbenike, ranozrelost, dobru plodnost i mliječnost te skromnost u hranidbi i iskorištavanju krme niske kakvoće.

Hrvatski posavac

Hrvatski posavac je srednje teški, širok i plemenit nizinski konj, s niskom točkom težišta, sigurnog koraka i ravnoteže. Čvrste konstitucije. Formata položenog pravokutnika. Poželjna visina do grebena u pastuha 140 – 150 cm, kobila 135 – 140 cm.

Suhe i male glave, širokog čela, ravnog profila, plemenitog izražaja, malih ušiju, velikih i izraženih očiju i nozdrva. Srednje dugog do kratkog ali masivnog vrata, čvrsto nasađenog na trup, kratke donje linije. Grudni koš širok i dubok. Plečke duge i srednje koso položene, dobro obrasle mišičjem i čvrsto povezane s trupom. Srednje dugih do kratkih, ali jakih i širokih leđa, katkog, jakog i širokog spoja. Sapi nadgrađene, široke, srednje oborene do oborene, raskoljene s dobro obraslim mišićjem. Trbuh zaobljen, ne prevelik niti previše usukan. Trup zbijen i s dobrim pokrivanjem tla. Noge suhe i snažne s dobro izraženim zglobovima. Cjevanica kratka s jasno izraženim zglobovima i tetivama. Kičice slabo obrasle s kratkim i nakostriješenim dlakama. Stavovi pravilni, prednje noge pokrivaju zadnje, i obrnuto. Kopita široka, rožina srednje tvrdoće.

Lipicanac

Godinom nastanka lipicanske pasmine smatra se 1580., kada je austro-ugarski nadvojvoda Karlo II kupio dobro Lipicu s namjerom da osnuje ergelu koja bi podmirivala potrebe dvora za dobrim karosijerima. U Hrvatskoj sustavan uzgoj lipicanske pasmine započinje 1806. godine, dolaskom konja ergele iz Lipice, koja se bježeći pred Napoleonom sklonila na Đakovačku Ergelu. Lipicanac je u našim područjima izvrsno prihvaćen, te se brzo s Ergele proširio i u zemaljski uzgoj. Uzgoj lipicanske pasmine u Slavoniji postao je dio tradicije, o čemu svjedoče današnje smotre folklora, konjička natjecanja i druge manifestacije, na kojim se neizbježno pojavljuju lipicanski konji.

Ovaj “barokni” konj postao je poznat po plemenitoj i čvrstoj tjelesnoj građi, otpornosti, skromnosti u smještaju i hranidbi, sposobnosti učenja i volji za radom. Glava je suha, srednje duga i umjerene veličine sa bistrim i živahnim očima. U nosnom dijelu može se javiti i umjerena konveksnost. Vrat je srednje dug, mišićav, lijepo povijen i visoko nasađen. Spoj između glave i vrata dobro vezan. Prsa su umjerene dubine i širine. Lopatica je duga, blago položena i dobre mišićavosti. Spoj je umjereno dug i mišićima dobro vezan. Sapi su jake, čvrste, blago zaobljene i položene. Noge su korektno građene, zglobovi naglašeni i suhi. Kopita su čvrsta, skladna i dobre kakvoće. Stavovi nogu su korektni. Kretnje su izdašne, hod visok, korak dug, elegantan i uravnotežen. Karakter lipicanca je uravnotežen.

Magarci

Primorsko-dinarski magarac

Premda ne postoje pouzdani pokazatelji o filogenezi primorsko-dinarskog magaraca, opravdano se pretpostavlja da je oblikovan na današnjem uzgojnom području hrvatskog priobalja, razvijajući odlike adaptabilnosti i vrsne radne sposobnosti, uz zadržavanje manjeg tjelesnog okvira, prilagođenog sušnom krškom podneblju. Inozemne pasmine magaraca dijelom su introducirane u populaciju primorsko-dinarskog magarca, no ne postoje pouzdani pokazatelji.

Čvrste je konstitucije, skladne građe, manjeg kompaktnog tjelesnog okvira. Glava, rep i noge su u donjem dijelu za nijansu tamniji od trupa. Boja trbuha varira od svijetlo sive do bijele kao i unutarnja strana stegana. Tamna pruga duž lopatica i leđa (križ) je izražena i jasno uočljiva. Poprečne tamne pruge na nogama (zebrice) su također izražene i jasno uočljive. Griva je jaka, stršeća, s tamnijim vršnim rubom, a rijetko je potpuno crna. Glava je srednje veličine, ravnog do blago konkavnog profila, kratkih ušiju s tamnijim vanjskim rubom i bijelim dlakama u sredini uha, slabo do srednje izražene očale. Boja gubice je svijetla do bijela s tamnom do crnom regijom nozdrva. Vrat je srednje dužine i muskuloznosti. Greben je dug ali slabo izražen, leđa ravna do blago uleknuta. Nadgrađenost nije jako izražena ali je uočljiva. Sapi su kose, slabo muskulozne s istaknutim sakralnim dijelom. Prsa su plitka i uska. Trbuh je pravilno razvijen, rijetko obješen. Noge su čvrste sa srednje jakim kostima. Kopito je malo ali tvrdo, prilagođeno krševitom terenu ali nedostatkom kretanja i njege česta je pojava deformacija. Boja trupa je većinom pepeljasto siva, a u manjoj mjeri zastupljena je tamno smeđa boja. Potpuno crna grla su rijetka.

Sjeverno-jadranski magarac

Sjeverno-jadranski magarac oblikovan na području sjevernog jadrana, primarno kvarnerskog otočja. Oblikovan je na lokalnoj populaciji magaraca uz povremenu introdukciju genoma krupnijeg istarskog magarca i manjeg primorsko-dinarskog magarca. Preostala populacija sjeverno-jadranskog magaraca je po svojim obilježjima osobita te kao takva vrijedna zaštite.

Svojstvena mu je čvrsta konstitucija, pravokutan tjelesni okvir i snažna tjelesna građa. Obzirom na veličinu tjelesnog okvira nalazi se između primorsko-dinarskog i istarskog magarca. Griva je duga, tamna, ponekad s svjetlijim baznim dijelom dlaka, uglavnom stršeća, ali nekad pada na stranu. Glava je profinjena, velika, ravnog profila, s dugim ušima koje imaju bijele dlake u unutrašnjosti i taman ušni rub. Očale su bijele i dobro izražene, gubica bijela s tamnom regijom nozdrva. Vrat je umjereno širok, muskulozan i dobro nasađen. Greben je dug i slabije izražen, leđna linija ravna do blago konveksna. Uočava se nadgrađenost. Sapi su blago strme, srednje muskulozne s izraženim sakralnim dijelom. Prsa su srednje duboka ali uska. Rep je srednje visoko nasađen sa čupom dugih dlaka na završetku. Noge su čvrste s umjereno jakim kostima. Kopito je srednje veličine, tvrdo i izdržljivo. Boja trupa uglavnom varira od tamnosmeđe do crne, a samo u manjoj mjeri zastupljena tamno siva boja. Trbuh kao i unutarnja strana stegana je sive do prljavo bijele boje. Križ i zebrice uglavnom nisu jasno uočljive.

Istarski magarac

Istarski magarac je nastao je području centralne, južne i zapadne Istre. Tijekom oblikovanja istarskog magarca povremeno je unošen genom krupnijih, prvenstveno talijanskih pasmina magaraca.

Istarskom magarcu svojstvena je čvrsta konstitucija, veliki kvadratičan okvir. Glava je velika, nezgrapna, ravnog do blago konkavnog profila s dugim ušima koje imaju bijele dlake u unutrašnjosti. Očale su bijele i dobro izražene. Gubica je bijela s crnom regijom nozdrva. Vrat je širok, muskulozan i dobro nasađen. Greben je dug i izražen, leđna linija uglavnom blago ulegnuta. Nadgrađenost je znatna u odnosu na visinu grebena. Sapi su strme, srednje mišićave s istaknutim sakralnim dijelom. Prsa su srednje dubine, ali uska. Trbuh je pravilno razvijen, rijetko obješen. Rep je nisko nasađen s čupom dugih dlaka na završetku. Noge su čvrste s jakim kostima. Kopito je srednje veličine, tvrdo s rijetkim deformacijama. Boja trupa je većinom crna, rijetko tamno smeđa. Trbuh kao i unutarnja strana stegana je od sive do bijele boje. Križ i zebrice nisu uočljive. Griva je crna, izražena i stršeća, a rijetko pada na stranu.

Perad

Kokoš hrvatica

Pasmina je nastala početkom XX stoljeća odabiranjem podravskog soja domaće kokoši i njezinim križanjem s Leghorn pijetlovima. U daljnjem uzgoju izlučuju se sve jedinke s bijelim perjem, a ostavljaju one crne, crvene, smeđe i jarebičaste boje. Konačni izgled i odlike dobiva križanjem s pasminom Wellsummer.

Na području Republike Hrvatske uzgajaju se četiri soja kokoši hrvatice a razlikuju  se po obojenosti perja: crveni, crni, jarebičasto-zlatni i crno-zlatni. Za sve su sojeve karakteristični bijeli podušnjaci te kod crvenog i jarebičasto-zlatnog soja bijele noge, dok su kod crnog i crno-zlatnog soja noge sivkaste boje.
Tjelesna masa pijetlova kreće se između 3,5 i 4 kg, a koka između 2,5 i 3 kg. Uz dovoljno zelene hrane daje kvalitetno meso. Odlikuje se dobrom nesivošću jaja, a uz to je izvanredna kvočka. Ističe se otpornošću na bolesti i brigom za potomstvo te dobrom nesivošću i dobrom kvalitetom mesa. Uz dobru njegu i hranidbu može snijeti i više od 200 jaja godišnje. Ovo je jedna od malobrojnih pasmina kokoši koja je zadržala instinkt za sjedenjem na jajima.

Zagorski puran

Zagorski puran kao i ostale pasmine purana potječu od meksičkih i sjeverno-američkih divljih purana gdje i danas slobodno žive njihovi preci. Krajem 15. i početkom 16. stoljeća na brodovima španjolske mornarice pura je stigla u Europu, i to najprije u Španjolsku, zatim se proširila u ostale zapadnoeuropske zemlje, te potom i u prostor Podunavlja. U području Hrvatskog zagorja uzgaja se stoljećima, gdje su klima i način držanja bitno utjecali na prepoznatljivost purana iz ovog područja.

U Hrvatskom zagorju se uzgajaju četiri soja purana koji se prvenstveno razlikuju po boji perja. Najzastupljeniji je brončani, a najrjeđi crni tip, dok svijetlog i sivog tipa ima nešto više. Perje na vratu, prsima i leđima brončanog (brončastog) tipa izrazito je crno sa zelenim sjajem. Perje potrbušja i butina je gotovo crno, bez sjaja, a na pregibima crno-smeđe-pepeljaste boje. Krilno perje je pepeljasto-crne boje s bijelim prugama i crnim rubovima. Repna pera su crno-smeđa prošarana svjetlosmeđim prugama i završavaju bijelim rubom. Crni tip zagorskog purana prekriven je potpuno crnim perjem, bez primjesa perja drugih boja. Sivi soj purana po vratu, prsima i leđima ima osnovnu crnu boju, prošaranu bijelim perjem, što daje dojam sivog, dok su repna pera slična brončanom tipu purana. Perje svijetlog tipa purana je bijelo, na leđima, repu i krilima prošarano svjetlosmeđim, sivim ili crnim perima.Purice su kod svih sojeva znatno sitnije od purana i perje im je bez sjaja. Purice su pitomije i mirnije, za razliku od purana koji su agresivni i ne trpe suparnike. Purani u dobi od 28 tjedna postižu prosječnu tjelesnu masu od 6,5 kg, a purice prosječno 4,0 kg.

Pčele

Medonosne pčele (Apis mellifera carnica)

Medonosna pčela je uvriježeni naziv za nekoliko vrsta socijalnih pčela koje proizvode med, i smatraju se gospodarski najvažnijim kukcima. Najčešće se ovo mišljenje zasniva na činjenici da medonosne pčele proizvode med, vosak, propolis, pelud te druge pčelinje proizvode. No najveća vrijednost i korist pčela jest u oprašivanju bilja. Pčele su najučestaliji oprašivači čitavog niza kultiviranih i samoniklih biljnih vrsta.

Evolucija pčela

Evolucija je kroz prirodno odabiranje oblikovala tijelo pčela, jednako kao i njihovo ponašanje, tipove gnijezda te mjesta na kojima ih grade. Evolucija pčela usko je povezana i isprepletena s razvojem biljaka cvjetnica, gdje je svaka doprinijela oblikovanju one druge. Prvi su se kukci pojavili u kasnom paleozoiku prije oko 290-350 milijuna godina. U razdoblju kasnog mezozoika (kreda) započela su dva procesa značajna za današnji svijet. Pojavili su se prvi pravi sisavci i počeli su zamjenjivati dinosaure, koji su do tog razdoblja dominirali te su se pojavile prve prave biljke cvjetnice – što je bio preduvjet za razvoj pčela. Pčela medarica ima zajedničke korijene s osama. Ose su, za razliku od pčela, mesojedi. Smanjenom dostupnošću ovakve hrane neke vrste osa kopačica (Sphegidae) prelaze na biljnu hranu koja je bila dostupnija. S povećanjem raznolikosti biljaka cvjetnica, povećavala se i dostupnost hrane. Kako su pelud i nektar dobivali na važnosti u ishrani odraslih osa, vjerojatno su ženke počele koristiti ovu novu hranu kao dopunsku za prehranu ličinki u nedostatku plijena. Vjerojatno su neke vrste bile bolje prilagođene prikupljanju nektara i peluda i zbog toga što je prikupljanje biljne hrane sigurnije nego lov i hvatanje živog plijena. Evolucijom se u dugom razdoblju u pčela razvio modificiran usni ustroj za uzimanje nektara te strukture na nogama za prikupljanje i transport peluda, što je omogućilo daleko kvalitetnije iskorištavanje biljnih izvora hrane, te je i tijelo preoblikovano i obraslo dlačicama na koje se lakše hvata pelud.

Povezanost pčela i biljnog svijeta

Medonosne pčele su najvažniji oprašivači u većini područja nastanjenih biljkama cvjetnicama. Prema navodima prof. Jürgena Tautza u knjizi „The Buzz about Bees“ ukupno, 80% biljaka cvjetnica oprašuju kukci (bumbari, leptiri, solitarne pčele), a od toga oko 85% medonosne pčele. Oko 90% voćnih vrsta ovisi o pčelama. Na popisu biljnih vrsta koje oprašuju pčele nalazi se oko 170.000, a 40.000 vrsta ovisi isključivo o pčelama. Ovu veliku raznolikost cvjetnica u svijetu oprašuje svega 9 vrsta socijalnih pčela, a u Europi i Africi samo jedna vrsta – Apis mellifera – medonosna pčela. Ovakav nerazmjer između broja biljnih vrsta i vrsta pčela je znakovit i govori da su pčele vrlo uspješne i da ostavljaju vrlo malo prostora mogućim kompetitorima. Prosječna pčelinja zajednica može posjetiti nekoliko milijuna cvjetova samo u jednom danu stoga što pčele imaju razvijen sustav komunikacije i vrlo brzo mogu obavijestiti sve članove zajednice o dostupnom izvoru hrane. Kroz oprašivanje bilja, pčele su treća najvažnija vrsta životinja koje se uzgajaju u Europi.

Pčelinja zajednica

Pčela je socijalno biće koje može preživjeti isključivo kao dio skupine koju zovemo pčelinja zajednica. Pčelinju zajednicu čine tri strukturalno različite forme – matica (reproduktivna ženka), trutovi (mužjaci) i radilice (spolno nerazvijene ženke). Između matice, radilice i truta postoje razlike i u veličini, u vanjskom obliku i građi. Dvije kaste ženki i jedna mužjaka su udruženi kroz različite funkcije unutar zajednice i svaka kasta predstavlja vlastite posebnosti koje uklapa u potrebe i cjelovitost zajednice.
Matica je jedina spolno potpuno razvijena ženka. U svakoj pčelinjoj zajednici nalazi se u pravilu samo jedna matica. Dvije matice u prirodnoj zajednici su rijetkost. Matica je majka svih članova zajednice koji su se razvili za vrijeme njezinog reprodukcijskog života, i njihove karakteristike izravno ovise o matici. Izmjenom matice u zajednici, kroz nekoliko tjedana se u potpunosti može izmijeniti ponašanje pčela (iz agresivnih u blage, ili iz neotpornih na bolesti u otpornije i sl.). Matica održava skladno funkcioniranje zajednice svojim izlučevinama (matični feromoni). Neke odlike, koje imaju radilice, matice više ne posjeduju, npr. košarice za pelud na nogama i voskovne žlijezde. Ponašanje matica je promijenjeno, tako da matice nemaju nagon za brigu o leglu, za izgradnju voska ili sakupljanje hrane. Osjećaj za snalaženje i orijentaciju u prostoru su zadržale. Matice u prosjeku žive 3 – 4 godine.
Radilice su najbrojniji članovi pčelinje zajednice. Radilicama spolni organi nisu razvijeni i one nemaju reprodukcijsku funkciju. U pčelinjoj zajednici ih ima nekoliko desetaka tisuća. Radilice su prosječno duge 10 -12 mm. Težina im iznosi prosječno oko 0,1 gram, ali se dosta mijenja ovisno o količini hrane koju uzmu (10 000 radilica ima masu približno 1 kg). Radilice obavljaju sve poslove u zajednici. Ti su uzgajanje legla, gradnja saća, čišćenje košnice, obrana zajednice, skupljanje hrane i niz drugih poslova. U vrijeme intenzivnih aktivnosti, život radilica traje tek 4 -6 tjedana, a za vrijeme zime žive nekoliko mjeseci, od jeseni do proljeća.
Trutovi su spolno razvijeni muški članovi. U zajednici ih ima od nekoliko stotina pa do koju tisuću. Njima je namijenjena samo reprodukcijska uloga, ali tu ulogu izvrše samo rijetki trutovi i to samo jednom u životu. Druge poslove trutovi ne obavljaju, no mogu pomagati u grijanju legla. Svojom prisutnošću potiču volju za radom kod radilica. Trutovi su u cijelosti duži i širi od radilica. Njihova dužina iznosi 15 – 17 mm, a težina oko 0,196 g, pa su zdepastog oblika. Kako trutovi u pčelinjoj zajednici ne sudjeluju u radu, nedostaju im organi za skupljanje hrane. Oni nemaju ni žalčani aparat. Potkraj ljeta s prestankom paše (kad nema potrebe za oplodnjom matica) pčele ih izbacuju iz košnice, te oni odijeljeni od zajednice ugibaju. Izuzetno, trutovi mogu ostati u zajednici i za vrijeme zime, kada zajednica nema matice.

Očuvanje biološke raznolikosti i očuvanje izvorne pasmine pčela

Podatke o stanju u pčelarstvu u svijetu teško je pratiti jer je pčelarstvo u većini država marginalno u odnosu na ostale poljoprivredne proizvodnje. Tek podizanjem svijesti i općeg razumijevanja pozicije pčelarstva u održivosti kako prirode tako i poljoprivrede, uvjetovano nedavnim velikim gubicima pčelinjih zajednica, porastao je opći interes i briga o pčelama. Veliki gubici gotovo na cijelom prostoru SAD-a, te u pojedinim regijama u EU uvjetovali su veće zanimanje za praćenje populacije pčela, te postavljanje ciljeva u zaštiti pčela.
Očuvanje broja pčelinjih zajednica izravno je vezano na antropogene utjecaje u prirodi koji uključuju promjene u gospodarenju zemljištem, modernu poljoprivrednu praksu kroz primjenu različitih sintetskih sredstava u suzbijanju biljnih štetnika i korova, te utjecaj globalizacije kroz brzo širenje bolesti. Jedan od takvih primjera je širenje nametnika Varroa destructor proteklih 30 godina iz središnje Azije na sve kontinente, te širenje štetnika Aethina tumida iz Južne Afrike na Sjeverno američki kontinent, Australiju a prije nekoliko godina i u Europu.

Pčele na našim prostorima

Izvorno područje nastanka naše izvorne sive pčele (Apis mellifera carnica) obuhvaća prostore južno od Alpa, panonsku nizinu i Balkanski poluotok. Područje Hrvatske je izvorište genetske raznolikosti pasmine, posebno znajući da na našem prostoru postoji više ekotipova pčela. Pčele su prilagođene klimi i pašama, a vrijednost i kvaliteta pčelinjih proizvoda su poznati. Očuvanje sive pčele vezano je uz proizvodnju prepoznatljivih proizvoda poznatog porijekla.
Ciljevi očuvanja biološke raznolikosti u pčelarstvu istovjetni su ciljevima održanja drugih divljih, domaćih i udomaćenih vrsta i pasmina životinja. Neophodno je osigurati javnu dostupnost i redovito informiranje o stanju biološke raznolikosti populacije, odnosno o točkama ugroženosti pčela. Zaštita biološke raznolikosti pčela na području Hrvatske mora biti trajna zadaća počevši od znanstvenih i stručnih ustanova, udruga i saveza do pojedinaca.

Izvori:
Barać, Zdravko; Bedrica, Ljiljana; Čačić, Mato; Dražić, Marica, Maja; Dadić, Mirna; Ernoić, Miljenko; Fury, Mijo; Horvath, Šandor; Ivanković, Ante; Janječić, Zlatko; Jeremić, Jasna; Kezić, Nikola; Marković, Davorin; Mioč, Boro; Ozimec, Roman; Petanjek, Darko; Poljak, Franjo; Prpić, Zvonimir; Sindičić, Magda. Zelena knjiga izvornih pasmina Hrvatske/Green book of indigenous breeds of Croatia. Zagreb: Državni zavod za zaštitu prirode; Ministarstvo zaštite okoliša i prirode ; Hrvatska poljoprivredna agencija; Nacionalni park Krka; COAST, 2011
ISBN: 978-953-7169-73-2
Ministarstvo poljoprivrede (2010) Nacionalni program očuvanja izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj.
Hrvatska poljoprivredna agencija. Godišnja izvješća. http://www.hpa.hr/godisnja-izvjesca/